Roditelji nisu „publika“ koju treba educirati, nego partneri u razumijevanjudjeteta

Koncept „edukacije roditelja“ u vrtiću često polazi od pogrešne pretpostavke da su odgajatelji
oni koji posjeduju znanje, a roditelji oni koji to znanje trebaju primiti. Takav pristup stvara
hijerarhijski odnos u kojem se roditelje promatra prvenstveno kao pasivne korisnike stručnih
savjeta, umjesto kao važne i ravnopravne sudionike procesa razumijevanja djeteta.
Roditelji, međutim, raspolažu dragocjenim iskustvima i uvidima o vlastitom djetetu koje
odgajatelju nisu samo korisne informacije, nego često predstavljaju nužan temelj za
kvalitetno razumijevanje djetetovih potreba, emocionalnih reakcija, interesa i načina
funkcioniranja. Nitko ne poznaje dijete samo iz jedne perspektive, jer dijete ne pokazuje iste
dimenzije sebe u obitelji, vrtiću i drugim odnosima. Upravo zato kvalitetan rad s djecom nije
moguć bez stvarnog dijaloga između roditelja i odgajatelja.
Problem nastaje onda kada se suradnja s roditeljima svodi na jednostrano prenošenje stručnih
uputa, savjeta i „ispravnih“ odgojnih modela. Tada komunikacija prestaje biti odnos, a
postaje oblik profesionalnog paternalizma u kojem stručnost lako prerasta u prikrivenu
poziciju moći. Roditelji se u takvim odnosima često osjećaju procjenjivanima, a ne
razumijenima, dok odgajatelji istodobno gube priliku da kroz iskustva roditelja dublje
upoznaju dijete s kojim rade.
Rad s roditeljima zato ne bi trebao biti „edukacija“ u tradicionalnom smislu, nego recipročan
i kontinuiran proces razmjene opažanja, iskustava, pitanja i razumijevanja o djetetu. Učenje
tada ne ide samo u jednom smjeru. I roditelji i odgajatelji zajednički grade znanje o djetetu,
ali i o vlastitoj ulozi u njegovu odgoju, razvoju i obrazovanju.
Takav odnos zahtijeva profesionalnu zrelost i sposobnost odustajanja od potrebe da stručnjak
uvijek bude onaj koji „zna više“. Upravo u toj spremnosti na dijalog i zajedničko učenje
nalazi se jedna od najvažnijih dimenzija suvremenog i humanog odgojno-obrazovnog rada.