Čovjek može imati vrhunsko obrazovanje, godine iskustva i visoku razinu stručnosti, a da pritom i dalje teško upravlja vlastitim emocijama, odnosima i načinom komunikacije s drugima. Upravo zato profesionalna kompetencija i osobna zrelost nisu isto. Znanje čovjeku govori što treba učiniti, ali unutarnja zrelost određuje kako će to učiniti s koliko prisutnosti,stabilnosti, empatije i odgovornosti.U profesijama rada s ljudima to
Kvaliteta naših odnosa, profesionalnih odluka i načina rada s ljudima uvijek započinjekvalitetom odnosa koji imamo prema sebi. Čovjek može imati znanje, iskustvo i autoritet, alibez sposobnosti samorefleksije lako ostaje zarobljen u vlastitim nesvjesnim obrascima,obrambenim reakcijama i automatskim načinima ponašanja. Upravo zato samorazvoj nijeprivatni luksuz ni prolazni trend „rada na sebi“, nego temelj profesionalne i osobne zrelosti.Ljudi ne djeluju samo iz
Mnogi ljudi misle da su njihovi najveći problemi posljedica „pogrešnih ljudi“, loših okolnosti ili nedostatka sreće. Međutim, velik dio naših konflikata, razočaranja i emocionalnihiscrpljivanja proizlazi iz obrazaca koje nesvjesno ponavljamo iz odnosa u odnos. Čovjek često ne reagira na stvarnost kakva jest, nego na način na koji ju je naučio doživljavati krozvlastita iskustva, strahove i unutarnje obrane. Zato nije dovoljno
Smisao samorazvoja nije „popraviti“ čovjeka niti ga pretvoriti u unaprijed zadanu, savršenuverziju sebe. Čovjek nije projekt koji treba estetski doraditi, nego živo biće koje tijekomživota razvija različite dijelove svoje osobnosti: neke snažno, a neke vrlo slabo. Upravo ti manje razvijeni dijelovi često postaju izvor teškoća u odnosima, komunikaciji, donošenju odluka i suočavanju s pritiskom.Kada čovjek godinama djeluje samo iz svojih
Koncept „edukacije roditelja“ u vrtiću često polazi od pogrešne pretpostavke da su odgajateljioni koji posjeduju znanje, a roditelji oni koji to znanje trebaju primiti. Takav pristup stvarahijerarhijski odnos u kojem se roditelje promatra prvenstveno kao pasivne korisnike stručnihsavjeta, umjesto kao važne i ravnopravne sudionike procesa razumijevanja djeteta.Roditelji, međutim, raspolažu dragocjenim iskustvima i uvidima o vlastitom djetetu kojeodgajatelju nisu samo korisne
Koncept „edukacije roditelja“ u vrtiću često polazi od pogrešne pretpostavke da su odgajateljioni koji posjeduju znanje, a roditelji oni koji to znanje trebaju primiti. Takav pristup stvarahijerarhijski odnos u kojem se roditelje promatra prvenstveno kao pasivne korisnike stručnihsavjeta, umjesto kao važne i ravnopravne sudionike procesa razumijevanja djeteta.Roditelji, međutim, raspolažu dragocjenim iskustvima i uvidima o vlastitom djetetu kojeodgajatelju nisu samo korisne
Razvoj rane pismenosti se u najvećoj mjeri odnosi na otkrivanje vrijednosti bilježenja vlastitih misli kojima se, na neki način, može osigurati trajnost. Dijete počinje uživati u tome što se svojih ideja i misli naknadno može prisjetiti. U funkciji toga, ono koristi razne simbole koje postupno počinje kombinirati sa slovima dok njima posve ne ovlada. Inzistiranje na razvoju grafomotorike i radnim
Kao što djeca ne služe tome da bi ukrašavala svijet tako ni smisao njihovih ekspresija nije ukrašavanje papira. Problem je u tome što ih odrasli često usmjeravaju upravo ka ukrašavanju (pa ih potiču na crtanje stereotipa i raznih šabloniziranih kućica, životinjica, cvjetića i sl.) čime originalne ideje i kreacije djece gube na autentičnosti. Time su na gubitku i odrasli jer
